Glazbenici imaju veći mali mozak
Moć glazbe
Glazba i ponašanje
Glazbeno obrazovanje poboljšava pamćenje
O glazbi
Glazba spaja neurone</a>
Mozak kao koncertna dvorana
Glazbena poduka može povećati dječji IQ za nekoliko bodova
Moć glazbe II
Romantizam
Savjeti za bolje učenje
Umjetnost kao simbol
Bubnjanje-ritmovi zdravlja
Provedite na odmoru barem jedan dan - u šutnjiIvan Cerovac, dirigent, Dugo Selo
15.09.2007., subota
Rock-glazba i sotonizam
|
Fr. Anto Bobaš OP Odlomci iz knjige "Rock-glazba i sotonizam - Rock glazba kao mogućnost dijaloga Crkve i mladih"; Autor: Fr. Anto Bobaš OP; 3. izdanje; Izdavač: Teovizija, Zagreb, 2002. - Objavljeno uz dopuštenje autora ------- Sotonska glazba i njezini korijeni Kada se prvi puta počelo govoriti o "sotonskoj glazbi"? Bilo je to, dakako, opet u Americi, u prošlom stoljeću, kada se počeo svirati "blues", što dolazi od dva načina američkog izgovora: "To Feel Blue" i "To Have The Blue Devils". I jedno i drugo ime odnosi se na stanje duha obojenih osoba. Bile su to godine kada su crnci bili još uvijek smatrani manje vrijednim od bijelaca. Danju su radili ponižavajuće i najprljavije poslove, a noću bi se sastajali po barovima ili bordelima, pjevajući svoje pjesme. Blues se, dakle, kao glazba počeo najprije svirati "u mraku". Zbog toga razloga odmah su ga i poistovjetili s "đavolskom glazbom", iako ova vrsta glazbenog izražaja nije izazvala nekakve velike protestne reakcije. Zašto? Zato što se blues smatrao ekskluzivnim fenomenom obojenih ambijenata, čime nije "stvarao" nikakvu opasnost za bijelce. Ali, prvi su se problemi počeli javljati 50-ih godina ovoga (20. st.) stoljeća, dakako, opet u Americi, u vrijeme dubokih kulturnih i socijalnih promjena, kada mladi još nisu imali izgrađenu nikakvu glazbenu kulturu. Prije svega bilo je to vrijeme kada su mladi Amerikanci počeli pokazivati nepodnošljivost prema svijetu odraslih, koji im se činio dosadan i zaostao. Na zapovijedi roditelja odgovarali su odlučnim "ne", sanjajući život slobodan od svih prisila i nametanja odozgor. Bilo je to vrijeme briljantina u kosi, vrijeme blue-jeansa i kožnih prsluka. U takvoj buntovničkoj atmosferi rađa se jedna nova vrst glazbenog izražaja - nastaje rock'n'roll. Od samih početaka bio je dakle rock'n'roll nešto drukčije, nešto novo, ono što u čovjeku izaziva pokret, što ga poziva na ples. Zbog takve neobičnosti nije ni bilo teško da upravo on postane predvodnikom prave revolucije. "Jedno od najjezgrovitijih tumačenja 'nastanka i podrijetla rock'n'rolla' dano je u domišljatom aforizmu koji je tvrdio da je blues dobio dijete kojem su nadjenuli ime rock'n'roll. Ako je krvna veza između rocka i bluesa uistinu tako bliska, onda se mora naznačiti i razlika koja ukazuje da je roditelj svoj vijek proživio u seoskoj sredini, a da se dijete, ako ne začelo, a ono barem rodilo u metežu gradskih ulica. Naraciju bluesa obiIježavala je jednostavna iskrenost do patetične ispovijedi, bujanje njegovih emocija često je prelazilo u naricaljku, dok je rock'n'roll, kao čedo gradskih pločnika, ponudio retoričku opuštenost gradskog izraza; namjesto dubokih emocija došla je potpuna neutralnost stava i buntovništvo bez jasno artikuliranog razloga. Kao da je dijete izgubilo genetske osobine svojih predaka." Slično bluesu, i rock'n'roll je od samih početaka počeo biti osuđivan kao đavolska glazba, Što je i išlo na ruku starom narodnom vjerovanju prema kojemu đavao i jest pronalazač glazbe." Sotonizam u rock-glazbi: posao ili opredjeljenje? Koliko ozbiljno misle glazbenici kad se služe sotonskim izričajima, kad pjevaju pjesme u čast i slavu Sotone? Malo se njih, kao npr. King Diamond ili Glen Benton, javno i u intervjuima priznaju sljedbenicima Sotone ili ljubiteljima svega što je sotonsko. Istodobno, svaki se od njih protivi glasinama da su njihovi koncerti "crne mise". Velika većina glazbenika smatra ovakve svoje gegove običnim reklamnim trikom i ne misle pod tim ništa ozbiljno. Želja za provokacijom sigurno je jedan od motiva. Mare Storage, dobar poznavatelj američke hard'n'heavy rock scene, kaže: "To što se na pozornici događa nije ništa drugo nego obična predstava. Iza kulisa se tome svi samo smiju i zadovoljno broje novac." Koliko se na lak način iz svega ovoga može izvući novca brzo su shvatili mnogi promućurni menadžeri. Tako je npr. počelo - opet u Americi - s udrugom WICCA (udruga čarobnjaka i pobunjenika), koja se u međuvremenu proširila po čitavom svijetu i vrbuje uvijek nove i nove članove. "WICCA" u svom vlasništvu ima tri tvrtke, u kojima izdaje sve ploče i CD-e. Članovi ove udruge prakticiraju štovanje Sotone i njemu, posebnim obredima, posvećuju čitav svoj život. Poznata je i organizacija "Gany Funkell" koja ima sličnu propagandu. Cilj svih ovakvih i sličnih udruga i organizacija jest, prije svega, prodati što više nosača zvuka, te na taj način prenijeti makar nešto od kulta Sotone na mlade ljude. Za neke je skupine već odavno javna tajna da oni sve svoje ploče/CD-e, prije nego što dođu na tržište, posvećuju na crnim misama. Na drugoj strani, postoje u rock-glazbi osobe za koje je sotonizam uistinu cjelokupan stil njihova života. Oni prakticiraju okultizam, uzimaju imena pojedinih demona i vještica, organiziraju se u posebne kultove i otvoreno propagiraju đavla, boreći se za pobjedu zla u ovom svijetu. U novije vrijeme sve je više takvih skupina, koje propagiraju sotonsko-okultni image u svojim tekstovima i na omotima ploča, a na koncertima se koriste nasilnom religioznošću koja je okrenuta crnoj strani. Neke od tih rock-zvijezda u takvoj igri s religioznim elementima idu još korak dalje i stiliziraju svoje koncerte kao prave obrede religioznog usmjerenja, ovome odgovara jasno konstituirana subkultura njihovih mladenačkih fan-klubova koji svoje korijene imaju u prijašnjim "rokersima". Iz ovakve religiozno-fenomenološke perspektive mogu se prepoznati i sličnosti s mnogim novoreligioznim sektama. Ovisnost ponašanja fanova o njihovim idolima na pozornici jako je bliska fiksiranju na utemeljitelja neke sekte. Čujemo ili čitamo o orgijama na grobljima, o obeščašćivanju grobova, o ljudskim i životinjskim žrtvama, o silovanjima, ili - u posljednje vrijeme sve češće - o potpaljivanju crkava, koja čine obožavatelji pojedinih death metal skupina. A od svega je najgore to što sve češće vijesti o međusobnim ritualnim ubojstvima kod heavy metalaca dolaze iz skandinavskih zemalja. Već krajem 60-ih godina bilo je pjevača i skupina koji su na svojim koncertima i u svojim pjesmama koketirali sa sotonizmom, ali zbog manjka publiciteta nisu bili poznati široj javnosti. Tek početkom 80-ih godina ovisnost o sotonizmu i mitologizaciji smrti se ne može previdjeti. Mnogi ljudi, posebno mladi, očarani su paranormalnim fenomenima. Posebno zastupljeni pravci u načinu tog izražavanja jesu: black metal, death metal i doom metal. Liturgijska glazba: Je li Bog protiv rocka? Drugi vatikanski sabor u konstituciji Sacrosanctum concilium posebnu pozornost posvećuje liturgijskoj glazbi te u VI. poglavlju kaže: "Sveta će glazba dakle biti to svetija što se tješnje poveže s liturgijskim činom, bilo da ugodnije izrazi molitvu, bilo da promiče jednodušnost, bilo da svete obrede obogati većom svečanošću. A Crkva odobrava i u Božju službu pripušta sve oblike prave umjetnosti, obdarene potrebnim svojstvima" (SC 59). Koji bi to bili oblici prave umjetnosti kad je riječ o pastoralnom radu i teološkoj refleksiji? Dakako, prije svega se misli na gregorijanski koral u svojim različitim tonalitetima, zatim musica sacra stvarana za orgulje i druge instrumente dopuštene u sakralnim prostorima; i, na kraju, liturgijsko-religiozno narodno pjevanje. Papa Ivan Pavao II. podupire ovakav način razmišljanja, govoreći da "glazba za euharistijske susrete mora biti prava umjetnost i treba uvijek imati kao svoj cilj svetost kulta." Papa u svom razmišljanju ide korak dalje te kaže kako ne smije biti diskriminiranja drugih vrsta glazbe. Ove bismo Papine riječi mogli razumjeti kao mogućnost otvaranja i prema drugim glazbenim pravcima; bitan preduvjet jest da se glazba shvati kao "element proslave Božje, kao izričaj i poticaj za molitvu, kao sredstvo otvaranja srca sudionika, kao znak slavljenja koji svi mogu razumjeti". Sv. Pavao u Poslanici Rimljanima i Prvoj poslanici Korinćanima opisuje na veličanstven način kako Duh Sveti podjeljuje različite darove i svakoga poziva k njegovoj životnoj zadaći. Cilj darova Duha Svetoga nije istobitnost kršćana, nego jednakost svakog individualno obdarenog kršćanina i kršćanke u posinjujućoj i međusobno obdarenoj različitosti. Doduše, sv. Pavao među milosne darove (grčki: karizma) ne ubraja i glazbu. Ipak temeljna misao različitih darova obuhvaća prostor cijele zajednice. Zašto onda Duh Sveti ne bi mogao biti prisutan i u nekim drugim, tzv. sekulariziranim glazbenim oblicima, a ne samo u zvuku crkvenih orgulja? Ne bi to bilo prvi put u povijesti da kršćanski izričaj dobiva svoj vlastiti oblik i putem drugih kulturnih i religioznih sadržaja. Iz iskustava mnogih župnika i velikog dijela današnjih teologa čut ćemo potpuno drukčije razmišljanje kad je riječ o crkvenoj glazbi. Tu su prije svega oni koji su na tom planu mnogo pisali: kardinal Joseph Ratzinger, zatim pisci mnogih knjiga i članaka u raznim časopisima: Ulrich Baumer, Rudolf Gerhardt, Martin Heide, Walter Kohli. Oni govore da bilo koji drugi glazbeni oblici, osim klasičnoga, vrijeđaju Boga i nemaju ničega zajedničkoga s naravnim stvoriteIjskim djelom Božjim. Protivim se ovakvim teološkim zaključcima jer ne postoji nikakav stvoriteljski red iz kojega bi se dalo zaključiti koja se vrsta glazbe Bogu sviđa. Bude li netko htio govoriti o teološkim kriterijima u prosuđivanju vrijednosti glazbe - što nije tema ovoga članka - onda prije svega treba raspravljati o glazbenoj djelatnosti ljudi, a ne o korovima anđeoskim ili ritmovima podzemnog svijeta ili tonovima kozmosa. Pogled na sveopću povijest kršćanstva i liturgije jasno pokazuje da u cijeloj Crkvi nikada nije bilo ujednačene liturgijske glazbe. Tvrdnja o objektivnoj liturgijskoj glazbi samo je spekulativna nadgradnja koja je trebala služiti učvršćivanju gregorijanskog korala koji svoju raširenost u Europi može zahvaliti rimskom obredu. Ni jednoj crkvenoj zajednici ne bi smjeli biti važni samo vlastiti interesi, jer Crkva Kristova nije Crkva samo jedne rase, jednoga naroda, jedne kulture. Ovaj argument se posebno odnosi na pobornike klasične crkvene glazbe, koji često svisoka gledaju na sve ostale glazbene pravce unutar zajednice vjernika. Crkvena glazbena umjetnost i popularna rock-glazba trebale bi se - ako se radi o mladima - nadopunjavati i razumjeti kao različiti darovi u istom "Tijelu Kristovu". ------- Veritas, 13. ožujak 2004. Prenosimo:Veritas |
